Velika je čast govoriti u kulturnoj instituciji koja nosi ime po velikom hrvatskom skladatelju Vatroslavu Lisinskom. Kultura je oduvijek bila bastion hrvatskog nacionalnog identiteta, a upravo na svima nama sada stoji ta obveza očuvanja. Svjedočimo kako živimo u čudna vremena, čudnih ljudi, čudnih kriterija i sustava vrijednosti. Mediji su prozor u svijet, ali i u vlastito dvorište. Kada prozor nije čist, ne možemo vidjeti i moramo ga očistiti.
Dok se oni na kojima je najveći teret odgovornosti za zaštitu i očuvanje nacionalnih interesa bave lamentiranjima o ideologijama prošlih vremena koje unose jedino nove podjele u ovo već podijeljeno hrvatsko društvo, Hrvatska stvarno propada unatoč plaćenim objavama i osobnim uvjeravanjima Zorana Milanovića i jataka mu kako eto Hrvatska raste ili je rasla za vrijeme njegove diktature.
Hrvatska propada, ekonomski, gospodarski, demografski, moralno. Hrvatska propada, ništa se ne pokreće kako bi se to zaustavilo. Dapače kontinuirano nam se baca prašina u oči sa svjetonazorskim i ideološkim podjelama čiji je u konačnici krajnji rezultat izjednačavanje. A kada nešto izjednačite, onda nema odgovornosti niti one moralne niti kaznene. Pojedince koji se tomu javno odupru javno se linčuje i neutralizira.
Ne sviđa mi se ovaj model nakaradne demokracije koji se uz svesrdnu pomoć medija polako ustaljuje. Po tom modelu dopušteno je jednom ministru izjednačiti srpske koncentracijske logore sa javnim odmaralištima, što je protivno hrvatskim nacionalnim interesima, ali je na tragu politike Milorada Pupovca, Vesne Pusić, Stipe Mesića i inih kojima je zadatak bio sotonizirati Hrvatsku kao neovisnu, samostalnu i suverenu državu nastalu na čvrstim temeljima Domovinskog rata i utkanim životima hrvatskih branitelja i domoljuba. Ne sviđa mi se ta nakaradna demokracija u kojima abolirani četnici sjede na čelnim pozicijama koje koriste kako bi rušili umjesto da grade odnose, na temelju pokajanja i priznanja krivnje za krvoproliće koje su mogli, a nisu spriječili. Hrvatska im je iskazala milost i pružila priliku, oni su tu priliku odbacili i nastavili sa drugačijom vrstom agresije na suverenost ove zemlje i vrijeme je da za to odgovaraju. Činjenica je kako Erdutski sporazum koji je istekao, nije ispunio namjenu i svrhu, a to je reintegracija pripadnika srpske nacionalnosti koji su ustali protiv neovisnosti i suverenosti Hrvatske. Činjenica je kako se taj isti sporazum o kojem ne znamo gotovo ništa, a koji nas je obvezivao korišten isključivo u političke svrhe te zauzimanje ključnih pozicija u državi, a koristi se njime i danas iako je, kako je rečeno istekao. Kakve rezultate je postigao taj sporazum? U Hrvatskoj imamo vrtiće, osnovne i srednje škole, sportske klubove koji rade po programu koji nije hrvatski. Za njih ne vrijede hrvatski kurikulumi, za njih nije mjerodavno mišljenje nadležnog ministarstva u Hrvatskoj nego u Srbiji. Srbija odobrava udžbenike iz kojih uče, a u kojima se o Domovinskom ratu priča neka čudna priča. Srbija odobrava programe, njihovi mladi idu u Srbiju u kampove, što uče tamo? Vukovarke i Vukovarce teroriziraju isti oni koji su to činili i 1991. godine, a sada su obučili i djecu za to. Jeste li znali kako je temeljem Erdutskog sporazuma zaposleno u policiji oko 800 „milicajaca“ sa okupiranih područja Hrvatske, dakle ljudi koji su se organizirano borili protiv Hrvatske? Dok je Ministarstvo obrane i Ministarstvo policije temeljito očišćeno od hrvatskih branitelja, oni i danas rade. Vjerojatno nam je sada svima jasno kako se dogodio Vukovar 2013. godine i opsada Grada Heroja nakon nasilno postavljenih ćiriličnih ploča te snažnog i pravednog otpora hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, protiv onih koji su kršili hrvatske zakone i hrvatski Ustav. Vjerojatno nam je sada jasno od kuda ona neviđena brutalnost izvršena nad 100%-tnim HRVI u crkvi svetog Marka u svibnju prošle godine. Naredbodavci i izvršitelji ovih strašnih protuzakonitih djela iako prijavljeni DORH-u i nadležnim institucijama još nisu privedeni pravdi, ali zato smo mi hrvatski branitelji svjesni rizika jednako kao i 1991. godine koji smo odlučno stali u zaštitu Hrvatske i hrvatskih zakona, već pravomoćno osuđeni na kazne zatvora. Hrvatsko pravosuđe učinkovito je jedino kada su u pitanju osude hrvatskih branitelja i domoljuba. Jednako tako je i sa represivnim aparatom.
Zaključiti je kako se primjena Erdutskog sporazuma pokazala neuspješnom, jednostavno nije uspjelo. Zato predlažem danas s ovog mjesta da se ponište svi učinci ovog sporazuma, što znači da se iz svih sustava izdvoje oni koji su temeljem tog sporazuma u njega i ušli. Ne odnosi se to samo na 800 milicajaca, nego na sve državne i javne službenike, osobito pravosudne, koji su koristeći taj sporazum zauzeli mjesta koja im ne pripadaju. Jednako tako svi oni koji su bili dužnosnici na okupiranom području RH ne smiju participirati u političkom i javnom životu te vlasti u Hrvatskoj.
Ovih dana je Ranko Ostojić, čovjek protiv koga je podignuto bezbroj kaznenih prijava, čovjek koji stoji iza brutalnog nasilja nad hrvatskim braniteljima u crkvi svetog Marka, čovjek koji je nakon bezumnog napada na Darka Pajičića koji je nakon toga preminuo, zaštitio Sašu Sabadoša, čovjek koji je pokušao sa registarskih pločica ukloniti hrvatsku šahovnicu, čovjek koji je u potaji sa prometnih dozvola uklonio hrvatski grb, izabran za predsjednika saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku. Treba li više dokaza za nepodobnost ovog čovjeka ne samo biti u takvom odboru, a kamoli predsjedati mu? Istovremeno razularena rulja potpomognuta režimskim medijima razapinje na križ hrvatske branitelje i domoljube, ministre gospodina Miju Crnoju i gospodina Zlatka Hasanbegovića.
Osvjedočeni progonitelj i naredbodavac nasilja nad hrvatskim narodom sjeda u fotelju predsjednika saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku. Ima li većeg govora mržnja nego kada se obezvrijeđuje sve što je sveto i pri tom se služi represivnim aparatom kako je to činio Ranko Ostojić u Vukovaru i Zagrebu? Što možemo dalje očekivati od njega? Protekle četiri godine bili smo taoci politike Zorana Milanovića predsjednika Vlade RH, a sada postajemo taoci Zorana Milanovića kandidata za predsjednika stranke SD Partije i njegova neviđena i nečuvena govora mržnje. Iz težnje hrvatskog naroda za jednom uređenom socijalno osjetljivom državom, nama se nameće anarhija i kaos upravo govorom mržnje ovog čovjeka. Hrvatski branitelji i domoljubi su lustrirani iz državnih i javnih službi, i raznoraznih agencija. Sve što ima predznak hrvatsko lustrirano je. Oni su nas lustrirali.
Čudni ljudi rade čudne stvari i u Hrvatskom saboru. Milorad Pupovac usred Hrvatskog sabora prijeti verbalnim mecima, opasan je to presedan. Zaziva li to Pupovac ono što je njegov kolega političar iz drage mu majčice Srbije koju često i redovito obilazi, učinio prije 88 godina u parlamentu Kraljevine SHS? Tada je Puniša Račić ubio hrvatske domoljube. I tada je trebalo spriječiti hrvatske domoljube u preuzimanje vlasti jednako kao što imamo prilike gledati kako se to i danas radi. Milorad Pupovac zajedno sa Vojislavom Stanimirovićem, Nenadom Stazićem i drugim jatacima usred Hrvatskog sabora poziva na linč hrvatskog ministra, pozivaju i otvoreno prijete skidanjem glava. Hrvatski sabor postao je leglo onih koji zaštićeni saborskim imunitetom prijete verbalnim mecima, prijete i daju ultimatume predsjedniku Vlade, stigmatiziraju hrvatske branitelje, obezvrijeđuju Domovinski rat. Ovo je opasan presedan i stati mu se u kraj može jedino zakonskim sankcijama i visokim kaznama zatvora. Hrvatska ima mnogo zakona, ali nekoliko bitnih nažalost nema.
Vrijeme je uz Zakon o lustraciji i za Zakon o zaštiti digniteta Domovinskog rata, zakon koji će sadržavati malo članaka, ali tražiti veliku kaznenu odgovornost za sve one koji se usude drznuti napasti i obezvrijediti krvlju natopljene temelje ove zemlje. Vrijeme je da oni na najodgovornijim mjestima kako u državnim tako i u javnim institucijama, koji se usude blatiti hrvatskog branitelja i Domovinski rat plate visoku cijenu.
Hrvatski sabor sveto je mjesto hrvatskom narodu. Nažalost mnogi se služe ovim svetim mjestom kao rasadnikom mržnje, podizanja tenzija i atmosfere straha, ono postaje efikasno oruđe sljednicima one ideologije koja je izašla iz tih istih saborskih klupa kada se proglašavala neovisnost Republike Hrvatske. Ne raspravlja se o gradu Vukovaru, ne raspravlja se o smjeni Gorana Radmana kojeg treba kazneno procesuirati (Dnevni red sjednice Hrvatskog sabora dopunjen je 12. veljače o.g. pod rednim brojem 5. točkom Izvješće o radu HRT za 2014. godinu. Znate li kako je točka 6. i točka 13. već odrađena? Što se čeka?) , ne raspravlja se o DORH-u koji i dalje služi kao alat osvete kojim se koristi bivša vlast, ne raspravlja se o neviđenoj pljački Hrvatske kroz agenciju DUUDI i ne traži se odgovornost, ne raspravlja se o Ranku Ostojiću čovjeku koji je učinio Vukovar prije tri godine, gradom opsade, koji je odgovoran za smrt Darka Pajičića, koji je poslao policiju na prosvjednike na Trgu svetog Marka da se na brutalan način obračunaju sa 100%-tnim HRVI, ne raspravlja se o odgovornosti Predraga Matića i Bojana Glavaševića za njihovo ponašanje i rad kao državnih dužnosnika koji je ispod svakog ljudskog dostojanstva, i povlači kaznenu odgovornost. Da imamo Zakon o zaštiti digniteta Domovinskog rata, oni bi sada sjedili u Remetincu. No još nije kasno, a potreba je velika.
Postavljam pitanje Quo vadis Croatia? Kuda ideš Hrvatska, kuda idete vi koji ste preuzeli odgovornost ali do sada samo deklarativno. Hrvatska nema vremena za vaša otezanje, naša djeca svakodnevno odlaze u potrazi za kruhom, naše radnike svakodnevno izbacuju na ulicu i otimaju im imovinu, naši branitelji svakodnevno umiru, a u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac ispaljuje verbalne metke na sve što je hrvatsko, a koji su epilog dobili u Vukovaru.
Na Valentinovo 2016. godine u Vukovaru mladi zaljubljeni mladići i djevojke nisu šetali uz prekrasni Dunav uživajući u ljepotama ovog prekrasnog baroknog grada. Nisu gledali bistru vodu Dunava u kojem su se zrcalila svjetla obnovljene šetnice. U Vukovaru Valentinovo će ostati zapamćeno po prolivenoj krvi i ispaljenim mecima.
Mržnja je jaka emocija no ljubav je jača. Mržnjom je Milorad Pupovac usred Hrvatskog sabora pozvao na upravo ovakav scenarij, zaprijetio i ostvario ga. Verbalni metak ispaljen iz usta ovog čovjeka dokazano opasnih namjera, materijalizirao se u metku mladog Srbina odgojenog po načelima velikosrpske politike, vjerovali ili ne, u hrvatskoj državi u hrvatskim školama. Krv hrvatskih mladića ponovno se prolijevala na ulicama Vukovara jednako kao i njihovih majki i očeva 1991. godine. Ponovno se crvenio Dunav, ali ne zbog odsjaja mjeseca ili svijetala ovog prelijepog hrvatskog grada nego ponovno zbog prolivene hrvatske krvi. Hoće li napokon mrzitelji Hrvatske biti kažnjeni? Narod traži pravdu, narod traži djelovanje, narod traži lustraciju. Pet dana je proteklo dok ovaj događaj nije dospio na stranice i ekrane režimskih medija. Pet punih dana pokušavali su razni Pusići, Pupovci, Mesići, Teršelićke takozvani odbori za ljudska prava, otezati s osudom ovog neviđenog zločina isključivo na nacionalnoj osnovi, a potaknutog upravo govorom mržnje Milorada Pupovca usred Hrvatskog sabora. Mržnja je jaka emocija i onaj koji govori iz mržnje mora snositi sankcije zbog posljedica koje je prouzročio govor iz mržnje.
Ljubav je jaka emocija, oprost je neviđen čin milosti. Hrvati opraštaju intenzivno unatrag 25 godina, opraštaju i pokušavaju reintegrirati u društvo one kojima su oprostili. No treba znati i kada treba odustati i priznati kako neki put nije dobar ili nije dao željene rezultate, poput spomenutog Erdutskog sporazuma. Pred nama su velike odluke, mudro ih donesimo, jer izloženi smo strašnom progonu, mobilizirane su neviđene snage, a oni koji govore iz mržnje ubiru prve plodove, padaju prve žrtve. Lustracija je ne samo potrebna, ona je neophodna Hrvatskoj, jer Hrvatska doista treba uz prosvjetljenje i rasvjetljenje.
Zorica Gregurić
KD Vatroslav Lisinski – Peta javna sjednica HNES-a
Zagreb, 27. veljače 2016.godine
cpiz.org 