HRVATSKE BRANITELJICE U KULTURNOM I AUDIOVIZUALNOM PROSTORU RH

„Nakon premijere hrvatskog filma Jaka na međunarodnom Festivalu Domovinskog filma, pokušavamo se probiti bliže pozornici kako bi čuli odgovore scenaristice i redateljice na brojna pitanja poznatih filmskih kritičara i medija. Uobičajenu temu obrađenu na neuobičajen način objašnjavaju nam hrvatska braniteljica-scenaristica i kćer poginule hrvatske braniteljice koja je redateljica ovog uspješnog filmskog ostvarenja. Film Jaka govori o ljubavi prema Domovini, ponosu i žrtvi majke moje prijateljice dragovoljke Domovinskog rata, hrvatske braniteljice i ratnice. Ona je tu s nama, pozdravimo je i zahvalimo joj…“

Dobro zvuči zar ne? No vratimo se u stvarnost.

Iskreno izbjegavam hrvatski film, namjerno.  Depresivne drame koje govore o depresiji hrvatskog društva ili komedije koje nisu smiješne. Postoje iznimke, naravno no doista su iznimke.

Prošlo je više od 20 godina od Oluje, od naše blistave vojne pobjede, a mi smo snimili tek jedan film o našoj borbi za slobodu. Doduše, snimili smo ih desetak u kojima se propituje moral hrvatskih branitelja i dovodi se u pitanje sve što se zbivalo početkom devedesetih. 

U prvih 20 godina nakon drugog svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji snimili su više od 20 dugometražnih igranih filmova. Jedan od prvih partizanskih filmova zvao se „Slavica“.

No u Hrvatskoj to izgleda ovako od Šorkovog filma iz 1991 Vrijeme ratnika o (gle iznenađenja) legionaru i partizanu, preko Brešanovog jugonostalgičnog Maršala iz 1999, do nedavno prikazanog Marinkovićevog sramotnog Ministarstva ljubavi sučeni smo isključivo sa filmovima koji propituju moral hrvatskih branitelja, nameću stigme, blate i omalovažavaju sve što je povezano s istinskim vrednotama koje su proizašle iz Domovinskog rata, pa nam se tako ta tzv kulturna scena nameće prijezir spram slobode za koju su hrvatske heroine i heroji dali živote, žrtva za bližnjeg i vjera u Boga ismijavaju se kao nazadnjaštvo, a osviješteni domovinski i nacionalni ponos predbacuje se kao radikalizam pa sve do klerofašizma. Naše svetinje ti tzv kulturni umjetnici povlače po blatu dok pod umjetničke slobode podvode moralnu nakaznost i izopačenost. I sve to plaćamo mi javnim novcem Hrvatske čija bi svrha morala biti  javni interes. Što je u navedenom javni interes? Apsolutno ništa! U hrvatskom kulturnom prostoru rijetki su afirmativni filmski uradci o hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu. 

Nažalost koliko god se trudila nisam pronašla film koji govori isključivo o ženama braniteljicama-ratnicama. HAVC je u 2017. godini sufinancirao 62 filmska festivala i druge audiovizualne manifestacije., no nema festivala o Domovinskom ratu naprosto, jer nema ni filmova. Čast izuzetcima koji o svom trošku stvaraju vrhunska djela.  

One su tu među nama hrabre žene ratnice iz Zadra. Na premijerama njihova filma „Oni su Hrvatska“ nema slobodnog mjesta za sjesti, ma sretan si ako  uopće možeš ući u dvoranu.  Tu je i Nada Prkačin, Dominik Galić, Stipo Majić, Branko Ištvančić.. No hrvatskog dugometražnog igranog filma o Domovinskom ratu nema i dalje, a hrvatske dragovoljke i braniteljice posve su nevidljive.

Ja sam braniteljica, hrvatska braniteljica i ponosna sam na to! Ponosna sam što nisam nevidljiva.

Hrvatsku braniteljicu i ratnicu u Domovinskom ratu nije  obilježavalo zanimanje, bile su to sve žene koje su imale mentalni stav ratnice, duhovni stav ratnice, srce i dušu ratnice!

Danas biti hrvatska ratnica znači biti ona koja neprekidno radi na svom usavršavanju i nikada, baš nikada ne staje. Danas težimo stalnom napretku u svom životu, životu svoje obitelji i svoje djece, stvarajući svojim stavovima i djelovanjem bolju i ljepšu domovinu. Mi današnje braniteljice ne očekujemo zaštitu, mi se borimo sa životom, ne predajemo se.

Ali i ne prodajemo svoje dostojanstvo, žrtvujemo se za svoje obitelji i za bolji život na sve moguće načine i zato smo napadane sa svih strana pa i iz vlastitih redova, zbog opravdavanja nečije lijenosti, nezainteresiranosti, ljubomore, zavisti, pohlepe ili jednostavno zločestoće.

Kada spomenemo pojam hrvatske dragovoljke i braniteljice Domovinskog rata automatski se mentalno, ali i emotivno prebacimo u ratne devedesete godine, vidimo mlade djevojke i žene u prikrivnim odorama u raznim situacijama i većinom smetnemo s uma kako su se i devedesetih rađala djeca, a mlade djevojke i žene u prikrivnim odorama postajale majke.

Danas su naša djeca odrasla, a kako su rasla tako smo se suočavale s potrebom djelovanja u civilnom društvu kojeg smo postale dio nakon veličanstvene pobjede nad srpsko-crnogorskim agresorom.

Pobjede na koju moramo biti ponosni, no radost ponosa nam uvelike pomućuje sadašnje stanje civilnog društva i stupanj prihvaćanja vrednota koje smo ugradile zajedno sa svojim suborcima u temelje suvremene, nezavisne i suverene Republike Hrvatske.

Jesmo li danas ponosne – jesmo, naravno ta imamo slobodnu i samostalnu državu. Jesmo li sretne, nismo jer ova država u kojoj danas živimo ne odgovara snu koji je 127 naših poginulih suborkinja s prvih crta zajedno sa nama preživjelima sanjalo tih ratnih devedesetih kada su moralna i etičke načela poput solidarnosti i požrtvovnosti u onom krvavom ratnom kaosu bila doista, a ne samo deklarativno, na najvišem stupnju.

Primjećujete li koliko je samo do sada mogućih tema za film, a nismo se dotaknule niti jedne stvarne heroine Domovinskog rata i njene priče. Stoga si postavimo kao zadaću, otvoriti za afirmativno djelovanje, sva društvena polja koja su nam na raspolaganju, a osobito ona na kojima smo potpuno nevidljive – filmsku odnosno audiovizualnu djelatnost.

Žene su kako u ratu tako i nakon njega imale širok ali i specifičan spektar djelovanja, odnosno uloga i aktivnosti. Sloboda, pravda, vladavina prava, mirotvorstvo, ravnopravnost i poštovanje prava čovjeka, vrednote proistekle iz Domovinskog rata zapisane u Deklaraciji o Domovinskom ratu, nažalost sve češće se više ne prepoznaju u civilnom društvu u kojem sada živimo.

Osim uobičajenog obiteljskog i poslovnog angažmana, uz žene i bivše ratnice, koje se profesionalno bave politikom, danas sve češće imamo prigodu čuti glas hrvatskih dragovoljki i braniteljica u Domovinskom ratu koje glasno i hrabro kroz građanski aktivizam progovaraju o društvenim, političkim i gospodarskim procesima koji su krenuli obrnutim smjerom. Zašto nas je tako malo u kulturnom i audiovizualnom prostoru naše lijepe hrvatske domovine.

Žene ratnice danas umjesto puškom, riječju i perom a nadam se i kamerom sudjeluju u obrani vrednota koje se netko usudio izigrati i gaziti. Takvih situacija sve je više i više, upravo iz razloga jer smo standarde civilnog društva podigli na najvišu razinu, a sada nam se to na jedan način osvećuje te smo ponovno u situaciji braniti temelje jednog društva i države, a to su nacionalni identitet, istinu o pobjedi nad srpsko-crnogorskom agresijom te naše  granice od sve jačih nasrtaja posebno glasnih iz Republike Srbije, ali i onih unutar Hrvatske inficiranih i kronično oboljelih od zla komunističkog totalitarizma. 

Ne tako davno imali smo privilegiju živjeti u vremenu heroina i heroja. Podsjetit ću na riječi prof Jurčevića autora knjige Heroji Vukovara: „Herojsko doba hrvatske povijesti bila je obrana od srpskog agresora 90-ih godina, te je važno to herojstvo institucionalizirati kao najveću vrednotu Domovinskog rata. Ne samo da heroji iz Domovinskog rata nisu postali uzori, kao što je uobičajeno u povijesti, nego se dogodio obrnuti proces“

Nažalost svjedočimo upravo istini ove zadnje rečenice jer nam značenje te riječi pokušavaju ogaditi licemjeri koji nisu imali hrabrosti braniti Domovinu, a sve češće im podliježu i sami branitelji, ne shvaćajući da omalovažavanjem tuđeg herojstva omalovažavaju i sami sebe.

Za procese koji su pred nama itekako je potrebno herojstvo, jer heroji nisu samo ratnici, nego i državnici, zakonodavci, umjetnici, svaka nacionalno osviještena Hrvatica i Hrvat koji se danas upuštaju u borbu za ostvarenje sna koji mnogi sanjahu stoljećima, a mi dosanjasmo devedesetih.

S ove tribine želim otići poslavši poruku preživjelim hrvatskim dragovoljkama i braniteljicama, ratnicama. Nismo završile nego smo tek počinjemo. Državu poput djece koju smo rodile valja postaviti na noge i usmjeriti. A ove Naše Lijepe, često vođene u pogrešnom smjeru iz neznanja ili drugog razloga nikada se kao ni rođenog djeteta nećemo odreći, nego s ljubavlju usmjeriti, i ulazimo ravnopravno u hrvatski kulturni i audiovizualni prostor,  jer mi nismo nevidljive mi smo i braniteljice i ratnice!

Zorica Gregurić

Zagreb, 23. veljače 2018.